U takozvanom Božićnom ustavu iz 1990. godine, u temeljnim je načelima pisalo da je Republika Hrvatska država hrvatskoga naroda i pripadnika manjina koji su njeni državljani, a to su Srbi, Muslimani, Česi, Slovaci, Talijani, Mađari, Židovi i drugi.
Ustavnim promjenama iz 1997. godine to se promijenilo, od tada do 2010. godine Slovenci u hrvatskom ustavu nisu bili navedeni poimence.
U jesen 1997. tadašnji hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman predložio je da se u planiranim ustavnim promjenama izostavi poimenično nabrajanje manjina. Tom prijedlogu usprotivilo se mnogo zastupnika, pa se činilo da će taj dio Ustava ostati nepromijenjen. No baš prije glasovanja 12. prosinca 1997. na saborskim se klupama našao novi prijedlog dopune kojeg su pripremila trojica zastupnika: predstavnik Talijana dr. Furio Radin, predstavnik Mađara Sandor Jakab i predstavnik Čeha i Slovaka Njegovan Starek. U skladu s tom dopunom, nabrajanje manjina u Ustavu bi ostalo, ali bi se izbrisali Muslimani i Slovenci a dodali Austrijanci, Nijemci, Rusini i Ukrajinci. I takav je prijedlog – dakle s nabrojenih deset nacionalnosti i bez Slovenaca – na kraju u Saboru dobio dvotrećinsku potporu, iako mjerila za to nikada nisu bila precizno objašnjena. Sporna ustavna dopuna bila je izglasana samo nekoliko minuta nakon službenog posjeta slovenskoga premijera dr. Janeza Drnovšeka u Zagrebu, kad je bilo potvrđeno prisno prijateljstvo između država.
Slovenska vlada je 18. prosinca 1997. u vezi s tim donijela sljedeće odluke: od Hrvatske će zatražiti objašnjenja i garancije da se razina zaštite i potpore Slovencima u Hrvatskoj neće smanjiti, vlada će i dalje moralno i financijski podupirati Slovence u Hrvatskoj u njihovom nastojanju da očuvaju karakteristike naroda i vrednote te da si u okviru pravnoga reda Hrvatske osiguraju odgovarajuću zaštitu. Brisanje Slovenaca iz hrvatskog ustava postalo je trajna tamna sjena nad dobrosusjedskim odnosima i još jedno otvoreno pitanje među državama i konstanta dnevnog reda bilateralnih susreta.
Prva najava ispravljanja nepravde stigla je već nekoliko tjedana nakon ustavnih promjena, kada je zastupnik dr. Furio Radin najavio da će s kolegom Njegovanom Starekom pokrenuti postupak za vraćanje slovenske manjine u Ustav. Sabor o toj inicijativi nikad nije raspravljao. Zapis Slovenaca u Ustav ostao je neispunjeno obećanje i novih hrvatskih vlasti nakon 2000. godine s predsjednikom Stjepanom Mesićem i Ivicom Račanom na čelu.
Kada je 9. studenoga 2000. godine Hrvatski sabor krenuo u ustavne promjene, kako bi polupredsjednički politički sustav promijenio u parlamentarni, predsjednik kluba zastupnika nacionalnih manjina dr. Furio Radin podnio je amandman za vraćanje Slovenaca u Ustav. Međutim, jedini koji je prijedlog podupro bio je zastupnik IDS-a Damir Kajin, koji je brisanje Slovenaca iz Ustava označio hrvatskom nacionalnom sramotom. O prijedlogu dopune zastupnici uopće nisu glasovali. Predsjednik Vlade Ivica Račan zaplet je pojasnio riječima da je Vladina šestorka zaključila da neće posezati u preambulu Ustava, jer bi to za sobom povuklo mnoga druga pitanja, a što Vlada ne želi.
Sličnu sudbinu dopuna je doživjela samo četiri mjeseca kasnije, 28. ožujka 2001. kada su hrvatski zastupnici ustavnim promjenama ukinuli županijski dom parlamenta.
Zastupnici IDS-a i predstavnik nacionalnih manjina dr. Furio Radin predlagali su vraćanje Slovenaca u preambulu Ustava. Nakon vladinog odbijanja prijedloga, zastupnik Damir Kajin inzistirao je na glasovanju, no prijedlog je poduprlo samo 20 zastupnika.
Stajalište hrvatske vlade bilo je da se ustavnim promjenama manjinski položaj Slovenaca nije pogoršao i da pripadnici svih manjina, i onih koje nisu navedene u Ustavu, uživaju sva prava u skladu s najvišim svjetskim mjerilima.
Istina je da Slovenci u Hrvatskoj u svakodnevnom životu brisanje iz ustava nismo osjetili i da se naše društvene aktivnosti odvijaju nesmetano, uključujući financiranje. Međutim nemoguće se bilo osloboditi gorkog okusa da nam je vlast nepravedno i neutemeljeno uzela nešto što smo već imali.
Nepravda je napokon bila otklonjena u vrijeme premijerke Jadranke Kosor i predsjednika države dr. Ive Josipovića. Hrvatski sabor je 16. lipnja 2010. godine slovensku nacionalnu manjinu ponovno poimence uvrstio među nacionalne manjine u preambuli Ustava Republike Hrvatske.

Unatoč zakonskoj zaštiti i zajamčenim manjinskim pravima, broj Slovenaca u Hrvatskoj iz godine u godinu pada. Prema posljednjem popisu stanovništva 2011. godine, u Hrvatskoj živi 10.517 Slovenaca (0,25 posto stanovništva), što je više nego dva puta manje – koliko ih je bilo u vrijeme raspada nekadašnje Jugoslavije 1991. godine (22.376) i 2.656 manje prilikom popisa stanovništva 2001. godine (13.173).
Prosječan Slovenac u Hrvatskoj je star 59,7 godina; Slovenci su u prosjeku najstarija nacionalna zajednica u državi.
Slovensko državljanstvo ima 1999 osoba, za 9220 stanovnika Hrvatske, slovenski jezik je materinji jezik.
Najviše Slovenca živi u Zagrebu – 2132, što je osjetno manje nego 2001. godine kada je u hrvatskoj prijestolnici živjelo 3225 Slovenaca. U Primorsko-goranskoj županiji živi 2300 Slovenaca, dok ih je 2001. godine bilo 2.883. Manje Slovenaca ima i u hrvatskoj Istri, i to 1793, za razliku od 2001. godine kada je tamo živjelo 2.020 Slovenaca.
Najmanje Slovenaca živi u Požeško-slavonskoj županiji i to 35, a manje od 100 ih ima u Vukovarsko-srijemskoj, Brodsko-posavskoj, Virovitičko-podravskoj, Koprivničko-križevačkoj i Ličko-senskoj županiji.